уторак, 8. септембар 2009.

Make your own kind of music

Dok sedim na terasi i uživam u poslednjim danima leta, razmišljam o mirisima. Svako godišnje doba ima svoj specifičan miris. A mene svaki od tih mirisa asocira na nešto. Leto, koje trenutno mirišem, je slatkasto i lepljivo. Mislim da i pčela koja je u saksiji do mene misli to isto. Mirisi i muzika u meni izazivaju najjače emocije. Ništa ne može da me rasplače tako lako kao pesma koja me na nešto podseća. Isto se tako lako i oraspoložim. Svaka moja uspomena nosi neku melodiju. Kompilacija mog života je šarenolika. Ima u njoj svega i svačega. Dok se jesen opasno približava, pokušavam da sumiram utiske od ovog leta. Bilo je dugo i lepo. Kroz glavu mi prolazi lepeza slika i boja. Ima puno toga za pamćenje. Jedan miris i jedna pesma posebno se izdvajaju. To je miris slatke jezerske vode i tamne zvezdane večeri. Sećam se zvezda i meseca koji se ogledaju u savršeno mirnoj površini vode. Osećam neku setu koja se uvek javi u ovo doba godine. Zašto sa poslednjim avgustovskim danima sva ta magija mora da prestane? No, nije ni to tako strašno. Uvek su tu oni mirisi i pesme da spasu dan. Do sledećeg toplog leta, ja imam svoju pesmu...

Moon River, wider than a mile,
I'm crossing you in style some day…

понедељак, 7. септембар 2009.

Ja!

Zadovoljna sam sobom. Da imam mogućnost da promenim nešto, verovatno bi to bile sitnice. Ali, šta ako drugi nisu zadovoljni? Oni do čijeg mi je mišljenja stalo. Da li su onda promene neophodne? Sa ovim problemom prvi put sam se suočila kada sam se našla u prvoj ozbiljnoj vezi. „Zašto si se obukla kao cirkus?“, „Mogla bi da budeš manje ljubomorna“, samo su neke od primedbi koje sam svakodnevno slušala. Neke su na jedno uvo ušle, na drugo izašle, ali neke su se zadržale i o njima sam dugo razmišljala. Iz mog ormana su izletele sve stvari koje su imale taj neželjeni izgled. Ljubomoru sam svela na minimum (jedina dobra strana mog menjanja). A onda sam promenila momka. Kao da sam se prijavila za neku od onih emisija za promenu ličnog opisa, dobila sam još jednog zainteresovanog da me promeni. E, njemu se baš dopadao moj „cirkus look“. Hajde sada sve ispočetka. Tako sam se ja kao plastelin menjala, samo da bi neko drugi bio srećan. Kada sam počela da pišem svoje tekstove nisam želela da se dopadnu svima. Onda sa njima nešto ne bi bilo u redu. Ali kada sam popila najnegativniju kritiku koja je opet zahtevala da menjam ono što jesam, shvatila sam da je tome došao kraj. Ovo sam ja. Nema više promena. Ako se nekome ne sviđa ono što jesam, vrata mog života su niz hodnik levo.

четвртак, 3. септембар 2009.

Oh, it's such a perfect day...

Prisećam se onog dana kada sam bila najsrećnija osoba na svetu... Priča ide ovako:
Budim se. Danas je sveti Trifun, Dan zaljubljenih. Iako sam pospana, znam zašto se osećam tako neopisivo lepo. U stvari, ne želim da opisujem osećaj. Reč za to još nije izmišljena. Danas je taj dan. Čekala sam ga osam godina. Sada me od ostvarenja sna deli samo nekoliko sati. Gledam sebe u ogledalu. Osmeh mi je širok kao nikada do sada. Oči mi imaju neki još neviđeni sjaj. Ruke mi se tresu kao da sam, u najmanju ruku, u Sibiru. Vreme prolazi toliko sporo da počinjem da brinem da se nešto u kosmosu nije pokvarilo. Možda je baterija svemirskog sata prazna. Hodam stanom gore-dole. Napokon je došlo vreme da zajašem sedište autobusa i krenem na 200 kilometara dug put. Pih, šta je to za ono što me tamo čeka. Dok prilazim ogromnoj novoj hali stomak počinje da mi se buni. Želudac mi je u petama, a srce u malom prstu. Probijam se kroz krdo razularenih tinejdžerki i čini mi se da su hormoni u vazduhu opipljivi. Stajem pred impresivnu binu. I čekam. Čekam. Svetla se polako gase i onda počinje. T je ispred mene je. Moja platonska, dečija ljubav na samo nekoliko koraka od mene. Godine čekanja prolaze mi pred očima. Izgleda mnogo bolje nego što sam ikada mogla da zamislim. Njegove tamne, živahne oči idu od jednog do drugog lica. Savršene ruke uzimaju mikrofon i okružuje me najdivnija melodija. Njegov glas diže iz mrtvih. Osmeh koji odjekuje salom naterao mi je suze na oči. Ovo je najsavršeniji momenat. Moje lice kao da nije bilo moje. Na njemu je bila mešavina nekoliko osećanja. Smejem se i plačem istovremeno. Kakva ludost. Uživam u njoj. Dok salom odzvanjaju taktovi poslednje pesme, izlazim napolje. Znam tačno gde treba da idem. Stajem ispred jednih vrata i strpljivo čekam. Ne znam koliko je vremena prošlo. Znam samo da stojim u februarskoj večeri u kratkim rukavima i da mi nije hladno. A onda se pojavio. Dok mi prilazi, moj dah odlazi u nepoznatom pravcu. Mozak odavno nije tu i uopšte ne znam ko je mojim rukama rekao da urade to što su uradile. Same su krenule i završile na njegovom struku. Zagrljaj je topao, nežan i mirišljav. Ne moram ništa da kažem, moja sreća je toliko očigledna da mi se čini da je vidim kako stoji pored nas. Puštam ga i mašem. T mi uzvraća osmeh i diže ruku. Šalje mi poljubac. Okrećem se i odlazim. Ovo je bio savršen dan.
Ovo je moj kraj. Drugi ne priznajem.

среда, 2. септембар 2009.

Ulica kestenova...

Toplo avgustovsko jutro. Kroz plave venecijanere u moju sobu ulaze tanki sunčevi zraci. Probijaju se kroz oblike u mojoj sobi i padaju na radni sto. Žuta svetlost obasjava drveni ram. U njemu on i ja. Drži me u rukama tako čvrsto, a u isto vreme nežno, kao da bih svakog trenutka mogla da se polomim. Dva repića uokviruju mi lice, a širok osmeh razlio se po njemu kao naslikan vodenom bojom. Moj deka i ja. Strašno mi nedostaje. Dok zurim u fotografiju, trenuci sa njim sami se vraćaju. U nosu osećam miris kestenja i njegovih cigara. Pred očima mi je slika, tako stvarna da se plašim da ću je uništiti ako samo nastavim da dišem. Ona nije u ramu. Čuvam je samo u svojoj glavi. Sedim u njegovom toplom krilu i zajedno rešavamo ukrštene reči. Ja sam mala i ne znam ništa, a on je star i slabo vidi. „Glumac čije se ime rimuje sa lep“ – pitam ja. „Džoni Dep, makice“. „Zapamtiću to.“ I jesam. Sve što mi je ikada rekao, sve je brižljivo sačuvano. Zahvalna sam mu na svakoj mudrosti koju je sa mnom podelio. Prošlo je šest godina od kada ga nema. Za mene je vreme stalo toga dana. Ne sećam se ljudi koji su pokušavali da me uteše. Ne sećam se kako je bolelo. Sećam se samo tupog osećaja negde u dubini stomaka. Dok prolazim stazom kojom smo šetali, stajem ispred jedne kuće. Ni ona više nije ista. U tom dvorištu živeo je pas Negro. Svakog dana smo dolazili da ga mazimo. Ni njega više nema. Nakon toga bismo otišli u Čair i deka bi me ljuljao do iznemoglosti. Nekoliko dana posle njegovog odlaska šetala sam plažom prelepe Azurne obale. Bila je baš onakva kakvom mi je opisao. Obećala sam mu da će biti prvi kome ću ispričati svoje impresije o Francuskoj. Vratila sam se i donela nešto za njega. Dok sam koračala popločanim putem ka hladnom mermernom spomeniku, shvatila sam da će on uvek biti tu. Sela sam i počela da pričam. Kamen u obliku srca koji sam donela stavila sam pored njegovog imena. Pričala sam, pričala. I znam da me je čuo. Iako nisam mogla da vidim oduševljenje u toplim očima boje safira, mogla sam da ga osetim. Vraćam se u sunčano letnje jutro. Uzimam ram i približavam ga licu da bolje vidim. Da, tu je. I nikada neće otići.

Volim te.

уторак, 1. септембар 2009.

Boulevard of broken dreams

Kao što sam već govorila, od kad znam za sebe verujem u bajke. Nisam navikla na nesrećne završetke. Oduvek sam maštala da svaka priča završava hepiendom. Međutim, život me je obično demantovao. Pričom koja sledi pokušaću da pomognem devojkama koje imaju snove da te iste snove ostvare, ali tako da one budu te koje pobeđuju. Patetika nije slučajna, sa njom je efekat bolji. Ovo je priča o mojoj drugarici. Ona je imala velika očekivanja i još veće snove. Kao i svaka od nas, i ona je maštala o princu na belom konju i čekala ga je. On se pojavio. Doduše, umesto na konju, dojahao je na internet konekciji. Njoj ćemo, iz razumljivih razloga, za ovu priliku dati drugo ime. Neka bude Malečka. Ona je, poput bilo koje dvadesetineštogodišnjakinje, živela uobičajeno uzbudljivim životom koji priliči njenim godinama. Uvek okružena brojnim drugaricama, obmotana ljubavlju svojih roditelja, Malečkoj je falio samo ON. Neka on bude Alexander the Great. U njihovim izmišljenim imenima ima simbolike, a nju dugujem NJOJ koja mi je dozvolila da o ovome pišem. Jedne hladne, januarske večeri, njih dvoje je spojio čudan put kojim ih je vodio internet. Našli su se posle jedne decenije. Toliko je prošlo od kada su se poslednji put videli. Bio je prototip princa koga je zamišljala. Prolazili su meseci. Ona je postala ovisna o njemu, on o njoj. Živeo je nekoliko hiljada kilometara od nje, ali je ona osećala kao da može da ga dotakne. Zavoleli su se tako jako da za njih nije postojala nikakva prepreka. On je seo na avion i sledeće čega se ona seća je njihov zagrljaj. Proživeli su nekoliko nezaboravnih dana. On je morao da se vrati u svoju daleku zemlju, ali je obećao Malečkoj da će je tamo čekati. Nije prošlo mnogo, a ona se obrela u oblacima nestrpljivo čekajući da ga opet vidi. Kada je sletela na aerodrom i kročila na zemlju koju je toliko dugo zamišljala, shvatila je da ima sve što je ikada želela. A onda, kao cunami (ili u najmanju ruku bura) sve se okrenulo. Princ više nije bio princ. Postao je okrutna, bezočna zver. Malečka je dane provodila zatvorena između četiri zida bez ičega sem želje da se vrati odakle je došla. Provodila je dane plačući i moleći ga da je pusti. Kada se napokon smilovao i pustio je, želela je samo da na sve stavi tačku. Da zaboravi šta je želela i šta je dobila i da opet bude ona bezbrižna devojka koja je uvek bila. Kada se vratila na sigurno, među one koji je vole više od svega, Malečka je shvatila šta je život. Da je to okean sa mnoštvom znakova pitanja i da je samo stvar sreće šta će ko izvući. Shvatila je da je prošla bolje nego mnogo drugih devojaka o čijim je strašnim sudbinama čitala udobno sedeći u svojoj fotelji. Rekla mi je da sami krojimo svoju sudbinu, ali da uvek možemo da je prekrojimo. Više nema nikakvih očekivanja. Pušta da se putevi pred njom sami stvaraju i da ako treba nestanu. Poučena iskustvom da je život nepredvidiv i da nikada ne znamo šta nas čeka iza ćoška, i ja sam prestala da planiram. Nikada ne mogu da znam kada će se moji sopstveni snovi okrenuti protiv mene. Ovo je bila priča o naivnoj devojci koja ipak ima srećan kraj. Možda se, poučene njenim primerom, neke druge malečke zapitaju da li je ono što žele zaista i ono što će dobiti.

недеља, 30. август 2009.

Beauty and the Beast

Pripadam generaciji koja je odrasla na Diznijevim crtanim filmovima. Ono što sam gledala kada sam bila mala, na mene je imalo značajan uticaj. Tada sam naučila da cenim ljudske vrednosti koje sam u njima videla. Kako su prolazile godine, tako sam ja shvatala da je svet u kome živim potpuno suprotan od onoga što sam u bajkovitim likovima videla. Nije mi trebalo čarobno ogledalo, ni jabuka, da shvatim da postoji više veštica nego vila. Sinoć sam se zavalila u svoj udobni krevet, odložila knjigu koju čitam i pustila svoj omiljeni crtani. To je svima dobro poznata priča o Belle, devojci koja živi u svom svetu i o zveri koju upoznaje. Dva sata sam nepomično gledala kako se ispred mene odigrava cela priča i pokušavala sam da shvatim šta je ono što povezuje ovu priču i svet oko mene. Na početku priče stara žena koja nema gde da prenoći dolazi kod mladog, lepog princa i moli ga da je pusti da prespava u njegovom dvorcu. Zauzvrat, ona mu nudi ružu. Kada je oholi princ odbije, ona se pretvara u prelepu vilu, a njega kažnjava tako što ga pretvara u strašnu zver. Jedini način da ponovo postane ljudsko biće je da se u njega iskreno zaljubi neka devojka. Gde god se okrenete, naići ćete na nekoga ko je kao ovaj princ. Velikodušnost odavno ne stanuje ovde. Međutim, kao što je on dobio drugu šansu, verovatno je svako od nas ima. Kada shvatimo da smo pogrešili, uvek možemo da ispravimo grešku. Samo ako to iskreno želimo. U nastavku priče, u zamak dolazi kćerka seoskog naučnika željna promene u svom životu. Ona provodi puno vremena sa zveri i nijednog trenutka ne želi da napusti zamak. Kada u obračunu sa seljacima zver biva ranjena, Belle plače nad njegovim telom. Ljubav koju je ona pokazala i nesebičnost kojom ga je volela, skinule su čini sa mladog princa. On je opet bio lep kao na početku, a Belle je doprinela da shvati kakva osoba treba da bude. Njih dvoje su živeli srećno do kraja života i naučili su lekciju. Da li i svakome od nas treba po jedna zver da shvatimo šta je najvrednije?

субота, 29. август 2009.

When you believe...

Verujem u sudbinu čisto toliko da pretpostavljam da postoji ono "nešto" što pokreće svet. Gledanje u šolju i tarot za mene su gluposti. Ali, sve se to menja kada mi se dešava nešto od životne važnosti. Kada su u pitanju ljubav i fakultet. Tada verujem u sve. I u crne mačke koje mi pretrče put, u ono što mi poželi žena koja prosi na ulici, u maler koji će da mi se desi ako se vratim po nešto što sam zaboravila. Onda je došao jedan od tih dana. Do ispita koji sam pripremala ceo mesec ostalo je još samo sat vremena. Dok sam sluđena išla putem od kuće do fakulteta, prošla sam pored
žene sa detetom u ruci. Nisam je primetila i skoro sam odmakla kada sam je čula. "Pomozi mi. Da položiš ispit i da te momak voli". Ukopala sam se u mestu i okrenula se ka njoj. Dala sam joj toliko da mi je još nekoliko puta poželela isto. Rekla sam joj da su mi potrebni samo jedan momak i samo jedan ispit. Prolazili su sati, množila su se pitanja. Dok sam se mučila i odgovarala, držao me je neki neobjašnjivi
optimizam. Kada sam napokon u ruci držala malu crvenu svesku sa sjajnom osmicom, znala sam koga prvog želim da vidim. Žurila sam ka ulici i ćošku gde je sedela moja dobra vila. Kada me je videla, ogroman osmeh preleteo joj je preko lica. U tom trenutku iz mog džepa začuo se poznati ton. Izvadila sam telefon i ispod njegovog imena videla poruku: "Bravo, znao sam da ćeš uspeti". Prišla sam joj i dala sve što sam imala. Pored onoga što sam tog dana dobila, ništa drugo mi i nije bilo potrebno. Dok sam odlazila od nje čula sam kako kaže: "Da imaš sreće celog života".
Nasmejala sam se. Tako je lepo kada veruješ.

петак, 28. август 2009.

Stupidni Kosmos

Nikada nisam bila od onih kojima je ceo život nepravda. Nikad Kalimero. Ali evo, došao je trenutak da se
zapitam šta to sa mnom nije u redu. Zašto se osećam kao da je preda mnom pravda, ali sa povezom na očima?
Ne pričam o svetskoj ekonomskoj krizi, ili nuklearnom oružju. Pričam o nepravdi u ljubavi. Zašto ne postoji neka
kosmička ravnoteža koja će sve da postavi onako kako treba? Da se spoje oni koji treba da se spoje,
a da se putevi nikada ne ukrste onima koji ne treba da se sretnu. Sve bi bilo manje bolno da je prosto. Ali nije.
Onaj koga ja tražim traži nešto, a ne zna šta. Verovatno nešto što traži nešto treće. Mi smo privučeni
jedno drugom nekom silom. Očigledno ne onom koju bih ja volela. Zašto je kosmos (njega ću kriviti za sve, tako mi je
lakše) izabrao da nas spoji trakom "prijateljstvo", umesto "ljubav". Od kako sam ga upoznala pokušavam da
neprimetno zamenim trake i otklonim načinjenu mi nepravdu. Džabe, ne pomaže. I tako provodim mesece pokušavajući
da ubedim svog prijatelja da pročita drugi scenario. Da vidi "šta bi bilo kad bi bilo". Naravno, bezuspešno. On ne vidi ono
što ja vidim. Ne gledamo kroz iste naočare. On je osoba sa kojom mi nikada nije dosadno. Svaka njegova reč u meni
izaziva salve smeha. Smejemo se i onda kada nikom drugom nije smešno. Jedan njegov pogled je dovoljan da shvatim šta misli.
Ali, čemu sve to? On ne želi da menja svoj ljubavni status. Ne zbog mene. Kada potražim savet drugarica dobijem
odgovor "Strpljiv - spasen". Jel to strpljenje ima neki rok? Neku granicu? Ili je jednostavno tako suđeno, što bi rekao Balašević
"zbog ravnoteže među zvezdama". Čisto da ne bi sve bilo onako kako mi hoćemo.

Sta nama treba?

Ko je onaj ko je otkrio dosadu? Zašto je njemu bilo dosadno i zašto je izmislio nešto što je otežalo svačiji život? Možda ne bismo znali šta je to i sada bi sve bilo lakše. A tek navika... Kakva glupa reč, za nešto još gluplje. Kada ono što nije dosadno postane dosadno i kada se na nešto lepo naviknemo? Zašto navika ne može da bude lepa? Navikneš se na nekoga i onda se narednih 70 godina budiš uz njega. A ne, navikneš da se budiš pored nekoga i onda mu kažeš „doviđenja“. Ako možemo da naviknemo na jedan šampon i ne menjamo ga, zašto jednostavno ne možemo da naviknemo da prolazimo prstima kroz istu kosu celog života. „Wash & go“ je dobro, zašto onda nije „See & stay“. Otprilike 239957 parova je doživelo krah u poslednjih nekoliko meseci. I uvek ista priča. Više i ne moram da je slušam. „Mnogo ga volim, ali nije više to to.“ Šta se to desi i natera nas da ostavimo onoga kog volimo samo zato što je sve onako kao što treba. Možda treba da ne bude sve kako treba. Tada bismo sigurno bile zadovoljne. Imale bismo čime da se bavimo i sigurno nam ne bi bilo dosadno. Zamislite samo koliko ima uzbuđenja u špijuniranju momka, pretraživanju njegovog telefona ili džepova (to je ona staromodna fora koju nikad nisam razumela, ali cool zvuči). Što bismo trošili vreme na večere, šetnje, izležavanje u krevetu, kada možemo da trujemo svoje mozgove i pravimo astronomske telefonske račune prepričavajući drugaricama zašto ono što je lepo nama ne valja. Kada napokon presečemo (on se jadnik nađe u čudu i ne zna šta ga je snašlo) javlja se novi paradoks. Dok smo mi smišljale da li ga volimo, ili ne, on se snašao. Našao je nekoga ko zna šta mu treba. Zašto se onda mi ne osećamo kao da su nam sve koze na broju? Možda ipak nismo 2 puta izmerile pre nego što smo isekle. I kako sada da zalepimo ono što smo uništile? Nikako. Ko nam kriv, proš’o brzi voz. Sada se lepo okrećemo na drugu stranu, palimo „search“ i opet Jovo nanovo. Nalazimo ono što nam treba, ali na njemu ne piše rok trajanja. Pitanje je dana kada će i ovaj postati bajat. I tako u krug... Dokle?
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...