недеља, 30. август 2009.

Beauty and the Beast

Pripadam generaciji koja je odrasla na Diznijevim crtanim filmovima. Ono što sam gledala kada sam bila mala, na mene je imalo značajan uticaj. Tada sam naučila da cenim ljudske vrednosti koje sam u njima videla. Kako su prolazile godine, tako sam ja shvatala da je svet u kome živim potpuno suprotan od onoga što sam u bajkovitim likovima videla. Nije mi trebalo čarobno ogledalo, ni jabuka, da shvatim da postoji više veštica nego vila. Sinoć sam se zavalila u svoj udobni krevet, odložila knjigu koju čitam i pustila svoj omiljeni crtani. To je svima dobro poznata priča o Belle, devojci koja živi u svom svetu i o zveri koju upoznaje. Dva sata sam nepomično gledala kako se ispred mene odigrava cela priča i pokušavala sam da shvatim šta je ono što povezuje ovu priču i svet oko mene. Na početku priče stara žena koja nema gde da prenoći dolazi kod mladog, lepog princa i moli ga da je pusti da prespava u njegovom dvorcu. Zauzvrat, ona mu nudi ružu. Kada je oholi princ odbije, ona se pretvara u prelepu vilu, a njega kažnjava tako što ga pretvara u strašnu zver. Jedini način da ponovo postane ljudsko biće je da se u njega iskreno zaljubi neka devojka. Gde god se okrenete, naići ćete na nekoga ko je kao ovaj princ. Velikodušnost odavno ne stanuje ovde. Međutim, kao što je on dobio drugu šansu, verovatno je svako od nas ima. Kada shvatimo da smo pogrešili, uvek možemo da ispravimo grešku. Samo ako to iskreno želimo. U nastavku priče, u zamak dolazi kćerka seoskog naučnika željna promene u svom životu. Ona provodi puno vremena sa zveri i nijednog trenutka ne želi da napusti zamak. Kada u obračunu sa seljacima zver biva ranjena, Belle plače nad njegovim telom. Ljubav koju je ona pokazala i nesebičnost kojom ga je volela, skinule su čini sa mladog princa. On je opet bio lep kao na početku, a Belle je doprinela da shvati kakva osoba treba da bude. Njih dvoje su živeli srećno do kraja života i naučili su lekciju. Da li i svakome od nas treba po jedna zver da shvatimo šta je najvrednije?

субота, 29. август 2009.

When you believe...

Verujem u sudbinu čisto toliko da pretpostavljam da postoji ono "nešto" što pokreće svet. Gledanje u šolju i tarot za mene su gluposti. Ali, sve se to menja kada mi se dešava nešto od životne važnosti. Kada su u pitanju ljubav i fakultet. Tada verujem u sve. I u crne mačke koje mi pretrče put, u ono što mi poželi žena koja prosi na ulici, u maler koji će da mi se desi ako se vratim po nešto što sam zaboravila. Onda je došao jedan od tih dana. Do ispita koji sam pripremala ceo mesec ostalo je još samo sat vremena. Dok sam sluđena išla putem od kuće do fakulteta, prošla sam pored
žene sa detetom u ruci. Nisam je primetila i skoro sam odmakla kada sam je čula. "Pomozi mi. Da položiš ispit i da te momak voli". Ukopala sam se u mestu i okrenula se ka njoj. Dala sam joj toliko da mi je još nekoliko puta poželela isto. Rekla sam joj da su mi potrebni samo jedan momak i samo jedan ispit. Prolazili su sati, množila su se pitanja. Dok sam se mučila i odgovarala, držao me je neki neobjašnjivi
optimizam. Kada sam napokon u ruci držala malu crvenu svesku sa sjajnom osmicom, znala sam koga prvog želim da vidim. Žurila sam ka ulici i ćošku gde je sedela moja dobra vila. Kada me je videla, ogroman osmeh preleteo joj je preko lica. U tom trenutku iz mog džepa začuo se poznati ton. Izvadila sam telefon i ispod njegovog imena videla poruku: "Bravo, znao sam da ćeš uspeti". Prišla sam joj i dala sve što sam imala. Pored onoga što sam tog dana dobila, ništa drugo mi i nije bilo potrebno. Dok sam odlazila od nje čula sam kako kaže: "Da imaš sreće celog života".
Nasmejala sam se. Tako je lepo kada veruješ.

петак, 28. август 2009.

Stupidni Kosmos

Nikada nisam bila od onih kojima je ceo život nepravda. Nikad Kalimero. Ali evo, došao je trenutak da se
zapitam šta to sa mnom nije u redu. Zašto se osećam kao da je preda mnom pravda, ali sa povezom na očima?
Ne pričam o svetskoj ekonomskoj krizi, ili nuklearnom oružju. Pričam o nepravdi u ljubavi. Zašto ne postoji neka
kosmička ravnoteža koja će sve da postavi onako kako treba? Da se spoje oni koji treba da se spoje,
a da se putevi nikada ne ukrste onima koji ne treba da se sretnu. Sve bi bilo manje bolno da je prosto. Ali nije.
Onaj koga ja tražim traži nešto, a ne zna šta. Verovatno nešto što traži nešto treće. Mi smo privučeni
jedno drugom nekom silom. Očigledno ne onom koju bih ja volela. Zašto je kosmos (njega ću kriviti za sve, tako mi je
lakše) izabrao da nas spoji trakom "prijateljstvo", umesto "ljubav". Od kako sam ga upoznala pokušavam da
neprimetno zamenim trake i otklonim načinjenu mi nepravdu. Džabe, ne pomaže. I tako provodim mesece pokušavajući
da ubedim svog prijatelja da pročita drugi scenario. Da vidi "šta bi bilo kad bi bilo". Naravno, bezuspešno. On ne vidi ono
što ja vidim. Ne gledamo kroz iste naočare. On je osoba sa kojom mi nikada nije dosadno. Svaka njegova reč u meni
izaziva salve smeha. Smejemo se i onda kada nikom drugom nije smešno. Jedan njegov pogled je dovoljan da shvatim šta misli.
Ali, čemu sve to? On ne želi da menja svoj ljubavni status. Ne zbog mene. Kada potražim savet drugarica dobijem
odgovor "Strpljiv - spasen". Jel to strpljenje ima neki rok? Neku granicu? Ili je jednostavno tako suđeno, što bi rekao Balašević
"zbog ravnoteže među zvezdama". Čisto da ne bi sve bilo onako kako mi hoćemo.

Sta nama treba?

Ko je onaj ko je otkrio dosadu? Zašto je njemu bilo dosadno i zašto je izmislio nešto što je otežalo svačiji život? Možda ne bismo znali šta je to i sada bi sve bilo lakše. A tek navika... Kakva glupa reč, za nešto još gluplje. Kada ono što nije dosadno postane dosadno i kada se na nešto lepo naviknemo? Zašto navika ne može da bude lepa? Navikneš se na nekoga i onda se narednih 70 godina budiš uz njega. A ne, navikneš da se budiš pored nekoga i onda mu kažeš „doviđenja“. Ako možemo da naviknemo na jedan šampon i ne menjamo ga, zašto jednostavno ne možemo da naviknemo da prolazimo prstima kroz istu kosu celog života. „Wash & go“ je dobro, zašto onda nije „See & stay“. Otprilike 239957 parova je doživelo krah u poslednjih nekoliko meseci. I uvek ista priča. Više i ne moram da je slušam. „Mnogo ga volim, ali nije više to to.“ Šta se to desi i natera nas da ostavimo onoga kog volimo samo zato što je sve onako kao što treba. Možda treba da ne bude sve kako treba. Tada bismo sigurno bile zadovoljne. Imale bismo čime da se bavimo i sigurno nam ne bi bilo dosadno. Zamislite samo koliko ima uzbuđenja u špijuniranju momka, pretraživanju njegovog telefona ili džepova (to je ona staromodna fora koju nikad nisam razumela, ali cool zvuči). Što bismo trošili vreme na večere, šetnje, izležavanje u krevetu, kada možemo da trujemo svoje mozgove i pravimo astronomske telefonske račune prepričavajući drugaricama zašto ono što je lepo nama ne valja. Kada napokon presečemo (on se jadnik nađe u čudu i ne zna šta ga je snašlo) javlja se novi paradoks. Dok smo mi smišljale da li ga volimo, ili ne, on se snašao. Našao je nekoga ko zna šta mu treba. Zašto se onda mi ne osećamo kao da su nam sve koze na broju? Možda ipak nismo 2 puta izmerile pre nego što smo isekle. I kako sada da zalepimo ono što smo uništile? Nikako. Ko nam kriv, proš’o brzi voz. Sada se lepo okrećemo na drugu stranu, palimo „search“ i opet Jovo nanovo. Nalazimo ono što nam treba, ali na njemu ne piše rok trajanja. Pitanje je dana kada će i ovaj postati bajat. I tako u krug... Dokle?
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...